Čekalo se proljeće, lijepo vrijeme pa da se bacimo u potragu za prostorom u koji bi se smjestila DUGA. Zaslužila je da ima nešto svoje zbog godina predanog rada stotina profesionalaca koji su je gradili, voljeli i poštovali. Treba nam nešto bliže saobraćajnicama, da je organizacija više vidljiva, pristupačna, a da je nama u prostoru ugodno i da ima mjesta za sve. Odavno je sve to u u mojoj mašti, pa i akciji. Nešto se i radilo u tom smislu. Sastanci, dogovori, oglašavanja. Zamislili smo udoban prostor za rad s djecom i roditeljima, trening room, kabinet za savjetovanje i coaching. Sve je to već vizualizirano, a mi čvrsti u uvjerenju da će baš to unaprijediti kvalitet našeg rada. Više radionica, više seminara, otvoreni treninzi, spremni paketi obuke. A onda je sve stalo. Povukli smo se u svoje domove, zbunjeni i uplašeni. Čekao se potez liderice.
Preko noći postajem liderica u uvjetima krize iz vlastitog doma. Dođe kao „liderstvo u papučama“. O krizi ponešto i znam, o kriznom menadžmetu baš ništa. Svjedočila sam onoj ratnoj i bila angažovana u jednoj od najvećih organizacija za urgentne medicinske intervencije „Medecins du Monde“-Ljekari svijeta. Mnogo im dugujemo za podršku u programima hemodijalize, dijabetologije i zaštite mentalnog zdravlja djece i mladih u BiH. Razlika između ta dva perioda nije samo u vrsti izolacije, mehanizmima odbrane, već i za mene važnoj socijalnog ulozi. Tada su drugi brinuli, odlučivali i vodili. Danas je to moja socijalna uloga. Brinem i vodim. Imam li sposobnost da predvidim šta nam dolazi? Da organizujem tim, vodim i motiviram? Kako će sve izgledati za mjesec, dva, tri? Nemam odgovor u ovom trenutku. Mogu se osloniti na intuiciju, porodicu i tim, na sisteme koji savršeno rade kada postoje razumijevanje, podrška i empatija, kada vjerujemo jedni drugima. Kada su spremni uraditi za mene ono što sam ja spremna uraditi za njih. Vjerujem da će ljudi uvijek biti uz vas kada ste spremni da ih razumijete, duboko iz srca, i pružite podršku. Sada su nam potrebni podijeljeno liderstvo i odgovornost. Ovih dana kolegice i kolege objavljuju priče, učimo iz njihovih iskustava, razveseljavaju nas humorom, pripremaju video materijal za djecu i roditelje, savjetuju, podržavaju, prevode, pišu, obračunavaju i plaćaju. Osjeti se kultura zajedništva, u njoj rastemo, učimo, podržavamo jedni druge, radimo za dobrobit djece, njihovih porodica i učitelja, za dobrobit organizacije. Osjećam rasterećenje, smirenija sam i fokusiranija. Lakše je kada nas ima više, sigurnost kruga daje snagu.
Znam da stvaramo nešto što je veće i od nas samih. Živimo zajedništvo, ljubav i povezanost. Ljudi su ključni. Prostori su manje važni. Sada živimo i radimo u virtualnom svijetu, a opet smo oslonjeni na čovjeka, njegovo znanje i vještinu, njegovu podršku i pohvalu.
Često me pitaju: „ Otkud ti u ovoj priči solidarnosti i društvenog angažmana“. Odgovaram: „Ovo je moja priča, ja za drugu ne znam“. Pitaju: „Što tako dugo vodiš DUGU“?, odgovaram: „Zato što sam ja njena najbolja i najvjernija zaposlenica“. Radim i vodim srcem i vjerujem da nema te krize koju ne može nadvladiti grupa posvećenih i odanih ljudi.
Sretna sam kada mogu napraviti razliku u nečijem životu. Sve što nije u službi drugih ljudi za mene nema smisla.
Anka Izetbegović
Izvršna direktorica Udruženja „DUGA“